Vise ni sama ne razumijem svijet u kojem zivim. Zar su ljudi toliko zli? Imaju srecu ali opet nisu zadovoljni, traze nesto jos uz to. Valjda je nikad nisu izgubili kao ja pa ne znaju koliko znaci? Moja sreca je bila lazna, mada to nisam znala. Najgore je znati istinu, ali ipak pustiti srcu na volju. Ja sam ocit primjer kako osjecaji vladaju nad razumom. Znam da je los, znam da ga moram zaboraviti, da nanosi bol, da rusi sve sto dotakne....ali jos sam uz njega i branim ga, opravdavam ga pred sobom, iako opravdanje ne postoji. Otisla sam predaleko a da toga nisam bila svjesna. Sva se ta ljubav rodila u lazi, cvjetala u lazi, a sada umire u istini! Zato ta smrt i jeste tako bolna, da se laz nastavila, sve bi nas manje boljelo. Jedan pogled kroz prozor me doveo do suza. Jesenje lisce prekrilo je svaki djelic sivih ulica, prelijepo je! Mozda je ta suza pala samo zato jer je zaboli svaka ljepota, ljepota koju ne poznajem, koju nisam osjetila tako izbliza. Mozda ne zvucim pravedno, mozda sam i nezahvalna, ali ljudi, on je bio tako veliki dio moga zivota, sve sto sam ikada zeljela. I bez njega, sve se drugo cinilo tako nevazno, bezvrijedno. Sa njim je sve imalo svoj smisao! I toliko je ljepote u zivotu, a ja je nisam mogla dotaci s njim. I dalje imam sve, ali ne ono sto mi najvise treba: LJUBAVI!!! Mnogo toga je iza nas, on je bio jedini kojega sam voljela. Znam da je pogresno, ali ne mogu skupiti snage da krenem dalje. I cak uspijem sebi reci da je kraj, ali opet ostajem! On je moja najveca greska, greska koju sebi nikada necu oprostiti. I kako godine prolaze, sve vise sam toga svega svjesna. Sve sto danas zelim jeste da ga ne vidim, ne cujem, da sam sto dalje. Tako mi je lakse. Ja, zatvorena izmedju ova cetiri zida, osjecam tu ljepotu vani, ljepotu koja prolazi mimo mene a ja se bojim hladnoce i ne smijem izaci van. Opet sam zaplakala zbog njega...opet mi je srusio snove koji su stojali na klimavim nogama..... Zar sam trazila tako puno? Zasto se nije mogao zaustaviti na jednom mjestu i ostati? Navukla sam zastore. Ali opet osjetim kretanje. Lisce pada, muzika svira, samo ja stojim. Ne micem se, ne disem, njegovi nevidljivi koraci ostavljaju tragove na mome srcu. Ti, gazis po mome srcu, gazis po svojim odajama, gazis po svome srcu, gazis po sebi..... I neki drugi me zovu, i oni nisu manje dvolicni od tebe. Samo sto mi oni nece nikada znaciti to sto si mi znacio ti. Sada sam vec mirnija. Srce ne udara tako glasno. Valjda se i ono umorilo!! Sada mi je zao godina, zao mi je snova, zao mi je sto nasi tragovi nikada nece ostati na ovom jesenjem liscu...... Nemoze znati kako boli dno onaj koji nikad letio nije! :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: Evo posmatrajuci sa praznim pogledom u daljinu,zeljela bi dokuciti u tvoju psihu i sa njom prozboriti par rijeci,nadajuci se otkriti gdje se ja nalazim? Ponekad mi se cini da sam ti blizu,da sam uz tebe dok u narenim trenutcima osjecam se kao igracka odbacena od djeteta po kojoj pada prasina zaborava.Ti mi uporno zelis dokazati ljubav,a dali je to ljubav ili mozda nosi neko drugo ime.Ja i ti ti i ja nehotice smo se vezali i cini mi se da isto mislimo,isto disemo imamo iste zelje, ti si me shvatio kad niko drugi nije to mogao u tebi sam pronalazila spas od svoje tuge od svoje tisine u koju sam bjezala i skrivala se kao uplasena ptica trazeci svoje gnijezdo.U samom pocetku nasega pisanja postojala je neka cudna nit koja nas je spojila i koja jos uvijek nije prekinuta.Dali smo ja i ti rodjeni da budemo skupa ili cemo nestati kao ovo uvelo lisce padne na zemlju trazeci svoje mjesto, ali iznenadni vjetar odnese ga na posve drugu stranu,odgovor na to neznamo ni ti ni ja ali znam da su moji osjecaji toliko jaki.....ali sta je sreca ? taman kad pokusam da je uhvatim ona mi se izvuce iz ruku.Koliko sam samo puta pruzala ruke misleci da je tu,i znam da sam cvrsto drzala tu prazninumisleci da je ljubav...ali da se samo igra skrivaca.Moj strah od srece je toliko velik jer svaki pokusaj da budem sretna bio je kao spasavanje potonuloga broda na kojem sam ja jedini putnik, a tamo blizu sa ispruzenom rukom spasa si bio ti.Pruzio si mi ono sto sam zaboravila da postoji sigurnost, ljubav...uz tebe sam naucila opet voljeti a ne misliti da na svijetu postoji toliko zla.Mislim da niko nije uspio stvoriti toliko osjecaja toliko koliko ih mi imammo i opet se pitam jeli to ljubav ?dali smo dosli do onoga zavrsetka gdje ce sreca bar na tren postojati samo za nas,ili ce se opet moj pokusaj da budem sretna rasprsnuti kao mjehur od sapunice.Htjela bi da moje rijeci dodju do tebe da pokrenu bujicu osjecanja,onih njeznosti o kojoj ja i ti mastamo i na kraju sa uzdahom zelje osjetimo svu ljepotu ljubavi.Ja imam jako velik jastuk koji ceka tebe da spustis glavu na njega i da u nocima kad otvorim oci sa puno njeznosti mogu reci Sretna sam ja volim....neka ove tockice ostanu nesto nedoreceno ali ipak nesto sto cemo ja i ti prepoznati.....Ako to nije ljubav ....sta je onda..... :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: Ovako ti se osjecam tako blisko, kao da si mi na dohvat ruke, sto i jesi, ali si ipak tako daleko od mene. Cudna je stvar da covjek nakon kratkog vremena stekne neku naviku, a to je nase pricanje,nase pisanje , pa cak i mailovi, sve mi to sada nedostaje, SVE.......a najvise ti!!! Moji se osjecaji prema tebi trenutno ne mogu nikako usporediti.. Puno su intezivniji, jaki, da covjeka dovodi do bola. Izbrisao si sve iz moga zivota i ostala samo ti!! Sto god bi radio, uvijek si mi u mislima, nema trenutka u kojem nisi samnom. Dosta mi je da cujem glas ili koju njeznu rijec i vec se topim. S tobom dozivljavam prvi put u svom zivotu, da pricam ili pisem sa osobom, a da mi srce pocne jako kucati.Ponekad mi ponestaje daha, vjeruj mi , toliko te tada zelim da nije normalno. Pri samoj pomisli na tebe, uvijek prolazi ona tako lijepa struja kroz mene, osjecaj, koji sam vec davno mislio, da se nikad nece vratiti. Ne znam da li mi mozes vjerovati, sama pomisao na tebe me ponekad toliko uzbudi, da bi sve dao da si u tom trenutku kraj mene...... Kad pricamo preko telefona, osjetim tvoj dah na mojim usnama i onaj drhtaj glasa, to mi niko nebi vjerovao, ponekad priblizim slusalicu blizu uha a imam osjecaj, da sam stavio moje lice na tvoje. Ljubavi nemogu vise, steze mi se grlo, znaj da te volim I DA MI NEDOSTAJES !!! Dat cu ti sve , sve sto ti srce zazeli! Ljubavi ja nemogu vise bez tebe, zelim te .... Nezaboravi nikad, ja te volim! " Necu nikada * :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: Oprostajno pismo... Nas susret je bio slucjnost,iznenada i neocekivano.Prve nase rijeci su nam davali jedan neopisiv mir, kojeg smo oboje tada zeljeli i bili potrebni.Sami smo se sebe bojali,jer smo toliko osjecali jedno drugo i krali misle, Kao da smo disali jednom dusom i zivjeli jedan zivot u dva razlicita tjela,sjecam se tvojih izgovorenih rijeci...... bojim se tebe,jer mi krades misle. Sudbina nas je cesto puta razdvojila, ali igrom slucaja smo uvjek se ponovo sastali, mada nismo to u onom trenutku ni ocekivali,dali je bila slucajnost ili subina ko zna? ljubav jedno prema drugom je rasla,dobivala je neizmjernu jacinu,znam da sam te toliko voljela da sam pri tome ponekad i osjecala bol.Nocima bi slusala nase pjesme i kroz nijh se tjesila sto te nema,svaki stih i rijec je bio melem mojih rana,mojom pozudom za tobom. Rijeci poezije"cekaj me ja cu ti doci" su me tjesile,davale su mi nadu i jacinu da izdrzim ovo sve,da izdrzim daljinu koja nas je djelila.U hladnim dugim nocima sam spominjala tvoje ime,gledala na nas jastuk cija je polovica prazna,sjecas se svojih rijeci"nama je dosta i polovica jastuka". Jos sada osjetim zar tvojih usana,njeznih dodira, strastvenih poljubaca i uz to tvoje rijeci, volim te.Te dvje rijeci tako male, ali velikog znacaja su se zacrtale u moje srce koje je vec i onako pripadalo tebi,nikada ti ih sama nisam izrekla, ali si sam osjecao to i bez rijeci.Nas prvi rastank je bio kao kraj moga zivota,ni sunce nije imalo vise onu ljepotu ni zivot draz bez tebe.Otisli su nasi snovi maloga ostrva mira,sva ljubav se je pretvorila u jedan pakao u jednu ne izmjernu bol.Dani su prolazili i ja sam nastavila zivjet zivot bez tebe,sama sam sebe lagala a uz to i tebe, da zvim nov zivot u kojem ti nemas mjesta,nazlost bila je laz. Ponovo se subina snama poigrava i spaja nas po drugi put,ali ovaj put sam ucila iz gresaka,nastojim biti hladna i bez osjecaja,mada sam te uistini voljela vise od dragoga boga,ali sada znam da za suze vise nema mjesta, moram biti jaka,jer znam da me mozes opet povrijedit.Ponovo je sve ljepo pocelo,nastavili smo gdje smo nedavno stali ali tada pronalazim,nase rijeci,nase pjesme,nase malo mirno ostrvo kod druge osobe koja se tebi obraca,i tek sada vidim da nisi bio vrijedan ni jedne moje suze prolivene za tebe,ni jednoga pomisla u pustoj i hladnoj noci,jer reko si mi polovica jastuka nama je dovoljna,ali mi nisi rekao da bi ga trebali djelit na tri djela! Ti si bio moja skitnica a ja tvoja princeza, nazalost je tako i ostalo, ostajes samo skitnica. Netrazi me vise,jer za nas vise subine nema,polako je i ona vise umorna od svega,kao i ja!! A sad ti pjevaj onu nasu pjesmu..........znas koja je. :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: I ponovo nasha kleta sudbina,koja nama neda mira,koja iscrpljuje i zadnju snagu iz naseg tjela i zdravog razuma. Sumlja nas mori jedno prema drugom,a nismo toga bili dugo svjestni da je to samo zivotna igra i njen izazov.Sve je to bilo bozje testiranje, da vidi dali nam je ljubav dovoljno jaka da prebrodi sve zivotne prepreke. Necu i nezelim se vise otimat svojim osjecajima, isto tako ne onim iskusenjima koje nam je bog odredio,znam da te volim i da zivim za tebe. Za mene si moja nada ka boljemu sutra,moja snaga da prebrodim ovo tesko "danas". Tvoje sumlje da bi te napustila,da bi ti nanijela bol, su ne osnovane jer samo jedna osoba se naziva tvojim imenom,meni tako dragim(naj drazim na svjetu). Ono sto imamo ti ja, o tome mogu drugi samo mastat;jedan pogled gdje drugi zna sta se misli,jedan osjecaj koji nama daje do znaja kad je drugome lose,i da se tada jedno drugome javimo,jedno srce i jedna dusa koja se nalazi u dva razlicita tjela a ipak sve osjeti,(zar ovo nije ljubav)?, Od uvjek si bio na mojoj strani,podrzavao gdje si mogao,borio se za nasu mrvu ljubavi,ali mi je dugo trebalo to da svatim,jako dugo(pre dugo)za malo skoro vec i pre kasno!!! U nasem zivotu nema vise mjesta za sumnju, ima samo za povjerenje,nebi te nikada vise nikome dala kao ni ti mene,samo jos dragi bog ima prava na nas, i niko vise drugi. Znam da ces ovo procitat i da ce ti srce snazno kucat gledajuc ova slova, isto kao meni dok ih sada pisem. Znas ovu nasu lozinku 5+2 naj vise na svjetu. :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~:::

...Te noci,jednim jednostavnim klikom,usla si u moj zivot,nezvana tiho,i za sva vremena skrila se tu negdje duboko u meni...Zainteresovala si me brzo,jer sam u tebi vidio uplasenu pticu,koja trazi toplinu gnijezda,koju sam i sam trebao.I poceli smo da gradimo nasu ljubav,golubljega srca,srca sto je uporedo s nama raslo,koje je imalo bijela krila,i samo za nas kucalo.Nismo htijeli da zaprljamo,to perje cisto meko,jer smo znali da ce ljubav,tad otici od nas daleko....Trazila si minut vremena da se pronades,dao sam ti godinu,trazila si zivot pun srece,dao sam ti sebe,kad si pomislila na nebo,ja sam vec andjeo postao,skrivala si suzu,ja te tjesio i oblakom pokrivao...Dok smo pisali nocima,pokusavao sam da udjem u tvoju dusu,pogled.Govorio sam ti,uzalud se branis,znam te ko samog sebe,sve ti citam sa tvog lica,ti si malo zena,malo dijevojcica.Pozelila si da te odvedem,negdje daleko,gdje su bolji ljudi,gdje se vijetar samo za nas budi...jednostavno znao sam sta trebas,i shvatao,svo zlato ovog svijeta da ti dam,i ucinim te bogatom medu sirotinjom,ti ne trebas to,to te nece srecnom ucinit,zato sam ti davao osmijeh,koji nisi imala,i srce ,po cijenu da ga bacis lavovima.Htio sam da osijetis gnijezdo,da ti dam krila,da letis slobodno kroz zivot svoj,u nadi da ces najcesce slijetati na okapnicu mog prozora.Htijeli smo svojim zivotima,napisat pricu o sreci,birati rijeci sto suze brisu,vijerovat u narodna vijerovanja,i zato smo se pri prvoj proljetnoj kisici,zagrlili se,i prostrcali ispod duge....opricavali smo svoje zivote,uspone i padove,sklapali oci,otvarali srce,zidovi se rusili sami,i pustali nekad suze niz lice,od tuge i radosti,govorio sam ti da sam prije tebe mnoge zene ljubio,al nijednu nisam tako volio.Bili smo isti,i znali,nit sam ja lopov,nit ti svetica,medu nama nije bilo granica.Svoj put,leprsav i sav od zlata,sami smo stvarali,pun romantike,zezancije i ozbiljne price.Mogli smo o svemu,i u svemu se razumili,oo ljudi vijerujte,malo je taki ljubavi,koje su ispunjavale svu tu masu sitni uslova da uspiju...I doslo je proljece,i ljeto...vrijeme je jako brzo prolazilo.Bio sam rosa u tvojim ocima,i kap kise na usnama,uvijek kad ti je tesko bilo,kad si trazila samo malo srece,malo topli dodira,malo mojih usana....Za uzvrat sam trazio od tebe samo jednu..sitnicu..da me volis,al iskreno..klela si se u ljubav,pa opirala,bojeci se da te ne zaboli,da to ne prestane...a ljubav je ko malo dijete,treba je hraniti,dokazivati...samo rijeci,hmm..vijetar nosi...U to vrijeme sam,prozivljavao sam i svoje licne krize,cinilo mi se da je vrijeme stalo,da gubim tlo pod nogama,bila si uz mene,a ja se ipak pitao,da li uistinu ti postojis,ili sam te samo sanjao,kao i miris pokosene trave,u nosnicama...I sinoc sam te sanjao,i sinoc sam te ljubio,i znaj dok nastaju ove rijeci,recenice,ja te nisam zaboravio...Znao sam biti sarkastican,nihilistican sam prema sebi,umisljao da ti pobijede brojis,ja poraze zidam,ja da imam tebe,a ti mene da me izdas,da ljubav skrivas za neka druga vremena,a mene ostavljas na stranu,ko da me nema...Razmisljao sam tada,i molio,da poslije nas vise nikog ne volis,i vijerovo,da poslije nas nece vise biti ljubavi,samo bol,za tebe i mene,samo bol i uspomene...poslije svega treba skupit hrabrosti...Poceo sam da mrzim sve drumove,jer na njima nisam tebe vidio,na njima sam vidao neke druge svatove.Znao sam da ne zelis u dubini duse da m i naneses bol,htio sam te samo za sebe i mislio,da kad bi me samo jednom poljubila,nebi me tuga ubila.Znao sam da ljubav lijeci i ubija,a mi smo prebrodili sve,htijeli smo zivot,jedno drugom da oduzmemo dah,jedno da od drugog da nemamo srah.Pitali smo se ,zna li neko ovde o sreci pisati,zna li neko srecu u ocima prepoznati.Obecali si ,da cemo biti snaga valova,uzburkani zar na vrelim usnama,olujna noc i carobno jutro,kad mokri od dodira,ogledamo se u nasim ocima,svijesni ,da nema nama drugog sna,duso jedina,jer u nmasim venama,tece zajednicka sudbina........stigao je evo i novembar,gledam kroz prozor u noci,sitnu kisicu kako rominja,sa strane dopiru zvuci,meni dragog merlina:sta mi to nocas radis,mojom se mukom sladis,uzimas ovo malo,sto je od mene ostalo.Sta mi to nocas pricas,opet one iste price,zbog koji mi mladost prode,a ti mi ne dodje.Ma sta ce mi sad ljubav.nisam ti ja zato,sto me nisi voljela,kad je trebalo.....prosla su polja crveni makova,a tako bi bilo lijepo protrcati njima...novembar...Sazrijeva trenutak preobrazaja,i spusta se na sveti put,dolazi momenat da i mladuncad pokazu svoj kljun zut.Ja sad nedam,da me zelje more,to je zivot moj,ili snovi u jatu,kao da sam s one jeseni,preko proljeca i ljeta,pa do ove zore,sav put pretrcao na ruzicastom atu....Ja vijerujem ipak,u tvoju ljubav,hocu da vijerujem u tvoj glas,u tvoj zvonki potmuli osmijeh na tel,hocu da cujem od tebe vijes,da dolazis u moj grad,da se oci sretnu,da tijelo izgori,da si kazemo...volim te...Ne iznevijerimo ovo vrijeme,ne dozvolimo da presahnu izvori ovih pisama,da neki lesinari ne profitiraju,na strahu od ucinjeni gresaka,cekanja,jer mi smo najblize sreci,ko to nije spozno,nista spozno nije,nek se povuce zauvijek,ne trebamu se pozelit ni dobro,ni zlo,sljepoca zivota,bit cemu najbliza pratilja...Spreman sam za tebe,tugu cijelog svijeta nositi,spreman sam za tebe,cijelog sebe davati,jer nikad vise necu nikog,ovako jako ljubiti.Ako se to ljubav zove,onda sam ja njen,ako je to bolest,pusti me da umirem........ne dozvolimo nikom,da nas sprijeci,u ovom divnom snu.....da se volimo mi..... :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: moj andjele, znas da sam te iskreno zavolio, nikada nisam ni vjerovao da ljubav moze biti tako jaka, tako romanticna i lijepa. U tebi sam je nasao, dozivjeo i vidjeo moju srecu, ljubav koju sam uvijek trazio ! Nekad je boljela ljubav ta, pekla i grizla, ali sacuvao sam je za tebe moja voljena. I tu moju ljubav nosit cu uvijek u svom srcu. Andjelom sam te zvao i zovem, jer si ti to za mene, zvijezdicom sam te zvao i zovem, jer si moja svijetlost i moja nada za sretnije i ljepse sutra, zlatom mojim, zato jer si mi vrednija od svega sto postoji. Toliko te volim ! Draga, tvoje njezne usne, tvoji poljubci, to mi je davalo snage i daje da sve izdrzim, zelja da te ne izgubim, zelja da budemo nekad sretni. Samo ti i ja ! Ljubavi, ja sam napravio veliku gresku, ali nemoj samo mene osudjivati, molim te ljubavi ! Poslije svega sto je bilo, mozda sam to napravio iz nekog inata, radi povredjenog ponosa, mozda radi postova i sms-a ? Ali moja ljubavi, ljubav kakvu za tebe cuvam, nikada niti jedna nece imati niti je dozivjeti ! Zadnji put kad smo se sreli, zelio sam te zagrliti, nisam se usudio. Zelio sam te bar samo u zagrljaju osjetiti ! Boze , koliko mi je to falilo! U srcu mi je drhtalo od silne ljubavi prema tebi, sto te opet vidim, mog andjela. Tako blizu, a neuhvatljivog. Srce mi se lomilo, kad god sam te pogledao, tvoje oci, tvoje usne sam trazio ! Moja zvijezdice, ja zivim i zivjet cu samo za tebe! Zamisljam si da si tu pored mene, da te grlim i ljubim, da te milujem! Zasto je sudbina tako surova, tako okrutna? Kada pomislis da si nasao svoju srecu, ona ti okrene ledja. Zar se uvijek mora patiti? Zar uvijek mora boljeti ? Andjele, zelim te ljubavi, zelim te uz sebe zauvijek! Zelim da prozivimo nas san, da zagrljeni setamo uz obalu mora, da slusamo sum valova, cujemo pjesme u daljini i potrazimo moju zvijezdicu koja nas je spojila . Da osjetimo nase poljubce, nasa tijela i sapatom izgovorene rijeci - volim te ........... U mom srcu je mjesto samo za jednu zenu, jednu koju iskreno volim i zelim ! Tebe moj mali andjele, sa smedjim ocima............... Volim te..................... :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: Sto reci sada kad su svi prozori i vrata zatvoreni? Negdje na rubu usana ostale su zaledjene rijeci, u dnu grla knedla je pritiskala dah. Sa padom slusalice prekinulo se sve...Muk. Bol u srcu, suze bez povratka. Mozda to samo dim cigarete iritira oko, zamagljuje vid? Ne, ipak su to suze kojima tece ljubav, zelja, dio po dio price. Nase price. MOje... i tvoje. Mozda su to suze zablude, mozda su nestvarne, pomalo zamisljene? Pa zasto onda tako peku, zasto trne sve u meni? Poslijee tebe, mrak prija, godi mislima sto mnoze se brzinom svjetlosti. Stezem se grcevito za taj mrak jos samo nocas, mozda i sjutra. Naglim pokretom me iza nekog coska preplavi bijes - zasto ne vjerujes, zasto u sve moje sumnjas - I opet suze.... Lagane, tihe, ali grizu, cijepaju mi kozu na komade. Osvrcem se oko sebe, gledam u noc i pruzam ruke. Kome da ih dam, gdje da stavim glavu? Bol... Rijeci prosipam po papiru, sastavljam djelove slagalice i onda sve razbijem k'o ogledalo. Hocu jos mnogo toga da kazem ali kasno je. Kazaljke su pobjegle, ja sam se sakrila. Ucaurena u cosku sobe zagrlila sam mrak. zagrlila sam nadu u sjutra, zagrlila sam sjecanja. Suze... nema ih vise. Mozda sam priznala da te volim.... Jesam, ali u sebi. Jesam, a poslala bih te rijeci u vazduh, na kisu, niz planine posute snijegom. Ipak, cuvam ih u sebi. Tu su najjace, tu su najsigurnije. Ko uspije zaviriti unutra moci ce ih procitati, jer one su urezane u ovo srce. Zasto ti nisi bio taj? Umor me savladjuje. Posle toliko izgubljenih bitaka snaga me izdaje. Predajem se nekom besmislu, utapam sve svoje u malu casicu oporog lijeka. Previse je sumorna jesen, previse je tisine u svemu..... Ostavicu tragove u liscu, umiti se podnevnom rosom, gledacu okom krtice, sanjacu snom sove..... Udahnucu stijenu i progutati kamen. Tada ces znati da beskrajno volim. :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~::: ....Neznam zasto me veceras sve sjeca na tebe....neznam zasto mislim da su sa nasega neba sve nase zvijezde opljackane ali jedna koja nosi tvoje ime blista u mome oku nisu je uspjeli skinuti jer sam je ja zadrzala i ona mi pokazuje put....put koji smo presli ja i ti sa onim jednostavnim klikom je sve pocelo.Cesto me sjecanja vrate na nas pocetak....Za tebe sam bila skoljka koju si jednom slucajno pronasao na obali mora,,uzeo si me u ruke i zelio da taj biser bude samo tvoj,,molila sam te da me vratis u dubine jer tamo sakrivena nisam mogla biti povrijedjena od stvarnosti ovoga svijeta. Rekao si mi malena ne boj se ja cu te cuvati od zla i polako pazljivo sto nitko nije mogao uspjeti pravio si put ljubavi do svoga bisera.Pokazao si mi da nisu svi ljudi zli...ja sam u sebi nosila tugu i kroz taj pretrpljeni bol postajala zrelija,imala sam osjecaj da ti mogu reci sve shvacao si me a i ja tebe bili smo nekako slicni u nasim sudbinama to nam je davalo snagu da se borimo dalje,,,,znali smo smijati se i plakati skupa znam da sam ti jednom rekla od nasih suza bi mogli napraviti jedno malo jezero samo za nas to bi nas podsjecalo na sve ovo vrijeme sto smo prolazili skupa.Padali smo i uzdizali se ja sam se otimala osjecajima nisam htjela biti povrijedjena....i jednoga dana sam osjetila da moje srce vise ne pravi iste otkucaje nisu vise bili tihi...sjetni pitala sam se sta se desava zasto je svijet postao opet lijep....tada iz dubine moga srca cula sam rijeci koje su odjeknule i bile jace od mene ....Ja volim.......strah me je bilo priznati sta ako ljubav nije obostrana...sta ako se okrenes i odes kako cu opet u dubine kako cu bez tvoga osmjeha....kako bez tebe??Nismo ni ja ni ti osobe koje tako lako izricu magicnu rijec trebalo je vrijeme trebala je snaga trebalo je da prodje dosta vremena i jednom kad sam mislila da smo blizu kraja kad sam htjela otici nesto je puklo u meni i rijeci su same krenule....htjela sam tad pobjeci jer su te rijeci nosile istinu ljubavi koju smo ja i ti znali hej pa mi se volimo ne volim samo ja ne volis samo ti mi volimo......ja i ti smo imali srecu da letimo skupa u toj ljubavi.......mi necemo pjevati pjesmu neke ptice nikad ne polete.......jer smo osjetili i dozivjeli ljubav koja je toliko jaka i pored pokusaja da bude unistita....ustrajali smo do sada prosli smo dosta i cini mi se kada bi doslo do kraja vratila bi se tamo gdje nitko ne donosi bol tamo gdje samo postoji sutnja i reci cu na kraju tvoje rijeci ako je to ljubav pustite nas da se volimo ako je to tuga pustite nas da umremo......... :::~:::~:::~:::~:::~:::~:::~:::